|
Imam sat vremena slobodno dok stariji sin trenira pa napravim turu hodanja.
Dani su duži,toplije je,more mi se prostire s lijeve strane i baš volim svoj grad.Volim te sinove treninge jer s ruba šume gdje živimo ,dođem blizu mora. Predivno!
Veliki je naš lijepi,novi bazen pa cijeli grad vodi djecu na treninge.Ja do tamo šetam,mi smo u drugom sportu.Prolazim kraj parkiranih auta,ljudi odvoze i dovoze djecu,ali misli su mi čiste i pogled uperen samo u more.
Nakon par koraka shvatim da je moj poznanik upravo prošao kraj mene.Nisam ga vidjela od ljeta.A tada sam ga prvi put vidjela !
On ,žena,dva sinčića. Kao i mi.Na ljetovanju od tri dana,kućice jedna uz drugu,u mirnom dalmatinskom selu,nismo mogli,a da se ne upoznamo.
Da stvar bude bolja,inače živimo u susjednim mjestima,a našli smo se na drugom kraju Hrvatske.
Tu smo si negdje po godinama,djeca su se igrala,mi družili.I zbilja su ostavili veliki utisak na mene.
Obrazovani,kulturni,ambiciozni ljudi,pristojnih poslova .Ali privatno...u kući s njegovim starcima,vječno nezadovoljnim ocem koji cijeli život liječi svoje frustracije na svom sinu.
Ovaj već odrastao,osnovao obitelj,a stari ga i dalje guši.
Nažalost,život ih nije štedio pa se mlađi sinčić rodio bolestan.Ne pitajte dijagnoze,ne volim to pamtiti.
Ono što vidim je da je to jedno toplo,drago dijete s motoričkim poteškoćama,.poteškoće u govoru,na nervnoj bazi...a roditelji puni razumijevanaj,strpljenja i topline.
Drugi sin,visoke inteligencije za svoju dob,govorom i frazama nalik na odraslog čovjeka.
Toliko da su moji sinovi par godinica stariji,ali u čudu kad bi im ovaj nešto objašnjavao u igri.Jer njemu je svijet knjiga ono gdje voli odlaziti.
Sva pažnja je usmjerena na mlađeg brata koji nije toliko samostalan pa roditelji svo slobodno vrijeme troše za djetetov napredak.
Ne znam koliko to stariji brat razumije iz scena koje sam vidjela u ta tri dana,ali očito je da ne razumije tu pažnju usmjerenu na bolesnog brata i očito je da njemu ista fali.
Očito je da roditelji daju sve od sebe,ali nemaju toliko vremena u danu jer ih zove posao i druge obaveze.A mlađe dijete je s tom dijagnozom jako zahtjevno.
Teška,jako teška životna situacija koju smo uljepšali ta tri dana pa su se oni malo opustili dok su se naša četiri sina igrala.
Prošlo je pola godine,čujemo se povremeno,dogovaramo druženje,ali nikako da odvojimo vrijeme za to.
I danas vidim tatu,u zadnji tren ga prepoznam.Sretni što smo se sreli,odemo na kavu jer imamo fore sat vremena.Mlađi sin je na rehabilitaciji na bazenu.
Dok mi priča kako mu prolazi tjedan,opisuje odgovoran posao koji radi,žena isto,rehabilitacije,sportovi,logopedi,sastanci,ja ga pitam, imaju li vremena za sebe?
On mi kaže da je imao točno sedam minuta danas za ručak,između posla i obaveza.
Kažem mu da mi se dobro drži izvana,da djeluje normalan,pitam kako uspijeva,stresan mu je život.
Je,kaže,sve je podređeno djeci,žena ne vozi,ja sam cijeli tjedan u autu,s jednog kraja,na drugi.
Danas sam doznao da mi je umrla prijateljica,u 47.oj godini.Pitam, što je bila bolesna.?
Ne,kaže,infarkt na poslu.Samo se nije vratila kući gdje ju čeka desetogodišnjak.
I sad sam se zamislio,kaže. Ja moram biti jak,ja sam stup obitelji,ali ako nastavim ovako,mogu i ja jedan dan ne doći s posla.Što onda? Kako će oni bez mene?
Gledam ga,slušam,suosjećam,dam poneki savjet,preporučujem mjesta gdje idem,koja me liječe,iscjeljuju,prazne,pune. Mjesta gdje se rješavam stresa i od kuda krećem svježa dalje.
Povjerava mi se da su im ukinuli invalidninu,žena će još neko vrijeme raditi pola radnog vremena, žive u kući sa starcima po njihovim pravilima,ali vjeruje u bolje.
Kaže,sad mu je sinčić na putu do bazena rekao da će cijeli život plivati i postati trener.Oči mu iskre dok to priča.E, pa onda se sve ovo isplati,kaže.
Završavaju treninzi i naše slobodno vrijeme,dižemo se ,a on uzdahne i kaže da mu je drago što smo se vidjeli i da si je malo olakšao dušu.
Iskren osmijeh na licu govori mi da se ipak malo rasteretio.Nikome ne smije priznati koliko mu je teško.
Ja sam naišla,kao da me netko poslao.Da se ispovijedi i krene rasterećeniji dalje.
Potapšam ga po ramenu,uzvraćam osmijeh i dajem vjeru i nadu da će biti bolje.
Eto,motiv nam je zajedničko druženje,kao ponovno olakšavanje duše.
|
